srijeda, 20.06.2007.

TEBI, NEZNANČE

Tebi... neznanom, a tako opipljivom
Tebi... voljenom, a netaknutom
pišem tebi, a ne znam ni kako izgledaš
kad se ujutro budiš,
kakve su ti oči, kada u njima vidiš
mene...neznanu, a tako opipljivu,
voljenu, a nikada taknutu...

Tebe... volim ...
i osjećam te, a ne znam ni gdje si ni odakle stižeš,
niti kada si se u meni nastanio,
niti znam kamo ćeš me odvesti,
a opet tako slijepo osjećam te,
žmirim, i tu si...
... u vjetru, u listiću što mi padne na rame...
posvuda si ...
Ti..
i znam...
Tebe volim, a ne znam ni gdje si ni kad ću te naći...

- 11:40 -

Komentari (5) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 18.06.2007.

VJEČITO TROJE

Pronašla sam lijepe riječi za ovaj blog, da sam ih sama pisala ne bi bile ljepše.



Na svetu postoje dva muškarca, čiji
se putevi neprestano ukrštaju s mojim.
Jedan je onaj koji voli mene,
drugi je onaj koga ja volim.

Jedan je u noćnom snu,
Što ga u mračnom umu sanjam,
drugi stoji na vratima srca
koja mu nikada ne otvaram.

Jedan mi je dao prolećni dašak
sreće koja je k nama pohitala,
drugi mi je dao ćitav svoj život
i zauzvrat ne dobi ni tren kao hvala.

Jedan diše u pesmi krvi,
mestu ljubavi, slobodne i prave,
drugi je isto što i tužan dan,
u kojem se snovi dave.

Svaka žena stoji između ove dvojice,
zaljubljena i voljena i čista –
jednom na svakih sto godina može se dogoditi
da ta dvojica budu osoba ista.


TDitlevsen

- 08:29 -

Komentari (0) - Isprintaj - #

četvrtak, 14.06.2007.

CVIJET

Svitanje svako je bilo simbol imena tvog,

dani su bili znaci sto slao mi je Bog

Da doci ces,

da cekati te trebam,

napominjali su me znaci Boziji

da svoju nadu nikada ne predam.

Noci su bile staze koje su me vodile

Do tebe, na put od snova do zvijezda

Do prostranog nebeskog svoda.

Ali trebale su proci i godine hoda,

i koraka teskih stazom od noci.

Godine su nizale svoju nisku,

a u srcu je stajao spomenik i trag sudbine

koji je sapatom zborio da ces doci.

Tu si, ljubavi,

znam da ovaj osjecaj je svet,

bas kao sto jutrom sunce se radja

u nama se rodio novi svijet.

Otvorio si moje latice,

ja pretvorih se u cvijet

koji cvate zbog osmijeha tvog,

zbog ljubavi tvoje

zbog pogleda njeznog i

njeznih rijeci sto se roje.

Dusa se otvorila,

sunce je obasjalo moje staze do tebe

pripadam ti, ljubavi moja,

srcem, dusom i tijelom

dajem tebi

svaki dio sebe...


(Nisu moje riječi, ali lijepe su...za tebe...)

- 08:28 -

Komentari (0) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< lipanj, 2007 >
P U S Č P S N
        1 2 3
4 5 6 7 8 9 10
11 12 13 14 15 16 17
18 19 20 21 22 23 24
25 26 27 28 29 30  


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari On/Off

Opis bloga

LJUBAV.....miracul

Osjećaj koji nas ushićuje,
osjećaj koji nas mijenja,
emocionalni tobogan,
spušta nas na dno,
ali i tjera da se iznova penjemo,
penjemo, idemo dalje i dalje....

Pogled

Pogledaj kroz prozor.
Sa puste ulice gledaju te odnekud moje oči.
Blago. Kao da se uče nježnosti.
Oslušni tišinu.
Čućeš moj šapat.
Tih.
Pretih.
Kao da se riječi uče govoriti tebi.



"Rasli smo
na obalama neshvaćenih života
skriveni
svako u svojoj čežnji
u nečemu
što je oduvijek bilo jedno

Sanjali smo
na jastucima drugačijih boja
vjerujući
da ćemo se sresti
u snu
što je oduvijek bio isti"

ONA SANJA



Nije sigurna gde se izgubio.
Sada ga čeka.
Ponekad se trgne i pita samu sebe,
da li ga je ikada imala.
Poklonio joj je samo tupu
zvonjavu koraka koji se vrate i
kao kandže pokušavaju sve vreme da poderu realnost.

Ona ga uporno traži u obliku Zvezde
koja će obasjati njenu budućnost.
Kada je tužna sarkastično se smeje,
besno trči po lavirintu svojih misli
i na kraju pada i tu ostaje da spava.

Ona sanja, po navici, da pregazi vreme.

Ona se nada.
Ona se nada.
Ona se iskreno nada da će ona ista, tupa
zvonjava koraka najaviti njegov dolazak.

Ona želi.
Ona želi.
Ona iskreno želi da vidi njegov izraz lica, iznanađen,
baš onako kao kada se dete susreće sa igračkom koju
je odavno izgubilo.

Ona voli.
Ona voli.
Ona iskreno voli sve sto podeseća na njega,
njegov glas… Čuje ga, ne, ne sanja, ona ga čuje.
Kaže joj: ,,Probudi se, probudi se, spavalice, zakasnićemo. Zašto me tako bledo gledaš? Nešto si ružno sanjala?”

Ona se plaši.
Ona se plaši.
Ona se na tren uplašila da ga je izgubila,
na tren je samo zaboravila da ono što se
iskreno voli nikada se ne može izgubiti,
ni posedovati. Može se samo nositi
unutra, u kutiji svojih osećanja, skrivati
i braniti ga od mržnje.